„Nipošto ne razumijem da tamo gdje su nekada živjeli grofovi, ne bi danas mogao živjeti duševni bolesnik, liječnik i personal, tim prije što su takvi dvorci većinom u vrlo zdravom kraju, okruženi parkovima…» ovakvim je riječima dr. Ivan Barbot presudno utjecao da na ruševinama starog grada Moslavine, a na nekadašnjem vlastelinskom imanju grofova Erdödya, osnuje 1934. godine Odjeljenje Beogradske državne bolnice za duševne bolesti za svoje kronične bolesnike u Moslavini – Popovača.
Na temeljima tog odjeljenja, tzv. depandanse, razvila se u vrijeme II. Svjetskog rata Bolnica za umobolne, kasnije Bolnica za živčane i duševne bolesti Moslavina – Popovača i Neuropsihijatrijska bolnica koja, od 1974. godine u znak priznanja svom osnivaču i tvorcu, nosi naziv Neuropsihijatrijska bolnica dr. Ivan Barbot u Popovači.
Primarius dr. Ivan Barbot zastupao je koncepciju o potrebi aktivnog uključivanja bolesnika u sustav privređivanja unutar psihijatrijskih institucija.
Prvo vrijeme postojanja bolnica je bila pretežito azilnog tipa. U nju su se upućivali uglavnom kronični psihijatrijski bolesnici s najčešćom dijagnozom: shizofrenija, oligofrenija, epilepsija, progresivna paraliza, demencija, psihopatija, a liječila su se i djeca s poteškoćama u razvoju. Prosječno trajanje liječenja bilo je dugo, a bolnica je mogla smjestiti i liječiti nekoliko stotina psihijatrijskih bolesnika godišnje. Tih su godina primjenjivane tada važeće metode liječenja s dominantnom ulogom terapije radom kao rehabilitacijskim postupkom i načinom liječenja. Sade se voćnjaci i vinogradi, proširuje se rad na ekonomiji, a uz radnu terapiju osigurava se i hrana za prehranu hospitaliziranih bolesnika. Tijekom Drugog svjetskog rata bolnica je značajnu ulogu imala i u zbrinjavanju ranjenika i drugih bolesnika kao i u, ilegalom dostupnih veza, ispomoći partizanskih bolnica u šumama Moslavačke gore. U bolnici su u tim opasnim vremenima utočište našli i tada proganjani liječnici Židovi –
dr. Hirschl, dr. Berglas i dr. Rosenthal. Jedini stalni liječnik bio je dr. Ivan Barbot, a tek povremeno u Bolnicu na ispomoć dolaze liječnici iz Vrapča. Ostalo bolničko osoblje prvih poslijeratnih godina bilo je priučeno.
Vrijeme Domovinskog rata u kojem Bolnica, iako ne izravno zahvaćena ratnim operacijama, radi pod uzbunama, odlascima u skloništa, noćnim zamračenjima te odjecima detonacija s područja Banovine i Zapadne Slavonije. Ustroj bolnice organizira se na principu ratne bolnice koja zbrinjava stotine psihijatrijskih pacijenata premještenih iz ratom izravno zahvaćenih bolnica Pakraca, te Mostara i Jakeša u Bosni i Hercegovini.
Djelatnici Bolnice aktivno su se uključili u obranu Domovine, neki kao vojnici u redovima Hrvatske vojske, a drugi kao pripadnici sanitetskih službi – kao potpora vojnim postrojbama na području Hrvatske Dubice, Jasenovca, Novske, Kutine…
Tijekom Domovinskog rata uz rad s psihijatrijskim bolesnicima stručni je rad bio usmjeren na prevenciju i liječenje psihičkih reakcija u izvanrednim uvjetima, te na rad s prognanim i izbjeglim osobama koji se odvijao u bolnici, ali i izvan nje, u prognaničkim naseljima, ustanovama u kojima su liječeni i rehabilitirani ranjenici.